Svake jeseni, dok prolazim pored kestenjara na uglu svoje ulice, dočekuje me miris pečenih kestena i priziva sjećanje na moga djeda.
Djed je svake godine već sa prvim mrazevima znao tajanstveno nestajati u šumi.
Nakon 3-4 sata izbivanja, vraćao bi se uvijek punim šeširom kestena, gljiva sunčanica, vrganja, a znale su mu i gdje koja pečurka ispadati iz džepova plave radne kute u kojoj je vječito hodao po dvorištu radeći čas ovo, čas ono.
Gljive bi, kao po nekom ritualu, završavale u bakinom carstvu – kuhinji, gdje je ona znala, ako se radilo o velikim vrganjima, hitro pripremiti kajganu ili ako je djed donio male vrganje, onda ih je kiselila i pridruživala svojoj «kolekciji» staklenih flašica u špajzi.
Družili su se tako ukiseljeni vrganji sa kiselim paprikama, krastavcima, ajvarima, pekmezima, sokovima i likerima, spremno čekajući svoj trenutak slave na tanjuru.
Djed bi, pak, u dvorištu, ložio staru peć sa velikim «rafungom» i dok je čekao da se vatra razgori, vrijedno zarezivao svježe šumske kestene.
Pekao bi ih u staroj, prošupljenoj tavi, miješajući ih vrijedno odnosno «roštiljajući» da ne zagore.
Miris pečenih kestena obavezno bi privukao ostatak moje obitelji iz kuće, pa smo tako znali sjediti oko te stare peći pričajući i jedva čekajući da kesteni budu gotovi.
Crne trube
Vrganji Suncanice
Suncanica
Kesteni u tavi