Svake jeseni, dok prolazim  pored kestenjara na uglu svoje ulice, dočekuje me miris pečenih kestena i priziva sjećanje na moga djeda.
Djed je svake godine već sa prvim mrazevima znao tajanstveno nestajati u šumi.
Nakon 3-4 sata izbivanja,  vraćao bi se  uvijek punim šeširom kestena, gljiva sunčanica, vrganja, a znale su mu i gdje koja pečurka ispadati iz džepova plave radne kute u kojoj je vječito hodao po dvorištu radeći čas ovo, čas ono. Read More