Mali, zeleni, bockavi krastvčići ukiseljeni na bakin način. Uz pečene domaće kobasice, malo ajvara i s domaćim kruhom.
Hrskaju pod mojim zubima i podsjećaju me kako ih je baka slagala u velike i male staklenke, u stupcima, čvrsto sljubljene, baš poput sardina u konzervi.
Baka je, domaće krastavce iz vlastitog vrt, kiselila u ljeto, u male teglice, jednu po jednu, onoliko koliko ih je skupila kad bi dozorili.
U velike trolitrene staklenke obično su išli krastavci koje je, u doba pripremanja zimnice, djed kupio na tržnici. I to one male i srednje velike, svijetlo zelene sa bijelim prugama.
Baka ih je kiselila s koprom i zato smo se uvijek natezale, jer meni kopar baš nikad nije bio po volji, a ona je tvrdila da kiseli krastavci jednostavno ne mogu bez kopra.
Ipak, za mene su se nekom magijom, uvijek našle 2 – 3 teglice onih malih, najmanjih krastavčića bez kopra. Zvala sam ih “mali zeleni”.
Jedna od mojih omiljenih neobičnih kombinacija jela bili su nekad kiseli krastavci s čvarcima. Iako zvuči skroz neobično, ta kombinacija hrskavih krastavaca i čvaraka, tankih kao čips, meni je bila neodoljiva.
Sjećam se da sam ispitivala baku zašto su krastavci u nekim teglicama tako jarko zeleni, a u drugima opet nisu, već su svijetliji. Mislila sam da to ovisi o vrsti krastavaca, a onda mi je baka otkrila da “eksperimentira” sa zelenom galicom.
Naime, od zelene galice kiseli krastavci ostaju svježe zeleni, odn. ne blijede. Tako je baki prenijela njena mama, moja prabaka, starinski recept za kiseljenje krastavaca.
I tako, veselo zeleni i oni malo blijeđi, u teglicama s koprom i bez kopra, zajedno sa kiselim zeljem, paprikama i ajvarom činili su koloritnu pozadinu bakine dupkom pune špajze.
kiseli krastavci