Obrada mesa
Zimskog doba, a pritom mislim na ono prije Božića i Nove Godine, pamtim po tadašnjem državnom prazniku i jednom ritualu vezano uz te slobodne dane. Tradicionalno kolinje.
Kolinje je tradicionalno okupljalo obitelji, kako bi svi zajedno sudjelovali u pripremi mesa za sljedeću sezonu.
Krajem mjeseca studenog spremalo se kolinje, ne samo u našem dvorištu, već i kod susjeda.
Djed ili kasnije tata, su imali dužnost organizirati cijelo kolinje, od pozivanja najspretnijeg mesara da odradi mesarski posao do cijele organizacije oko spremanja i konzerviranja mesa.
Svatko je imao svoje posebne zadatke u tom kolinju. Jedni su pazili da kotlovi uvijek budu puni vruće vode, drugi su obavljali one meni uvijek mrske poslove sa trančiranjem i rezanjem mesa, treći su obrađivali meso, a neki su pak uvijek bili zaduženi da čaše ne budu prazne, a niti da mesar i svi pomagači ne budu gladni.
Od ranog jutra, kad bi muškarci popili prvu rakijicu za zagrijavanje, pa do kasne večeri, kada bi svi prionuli na večeru, rezalo se, trančiralo, miješalo, nadjevalo i obrađivalo meso.
Sjećam se da je djed uvijek večer prije kolinja oštrio noževe koji su bili korišteni specijalno i isključivo za kolinje i ništa drugo.
Baka je pripremala velike lonce i rajngle u kojima se odlagalo meso prije same obrade i konzerviranja. Sve je moralo biti oštro, čisto i uredno.
pečena jetrica
Baka je planirala što će se jesti cijeli dan, pa je uobičajeno za doručak mesare dočekivao tanjur narezanih suhih kobasica, šunke ili pršuta, uz kisele paprike i krastavce, poneki kolač i vrući čaj. Kasnije, kada bi poslovi kolinja već odmakli, baka je pekla svježe svinjske jetrice na naglo s puno češnjka, ili bi kuhala saft od jetrica uz palentu, uz obilje ukiseljenih salata
Svakih tri, četri sata kuhao se veliki lonac vina, mirisne, aromatične i slatke tekućine koja je štitila mesare od studeni, grijala ih i razgaljivala.
Veliku količinu posla kojeg su svi u kolinju imali, radili su bez prigovora, složno, zajednički, uvijek nasmijani i veseli.
Iz «tajnih» su se kuharica izvlačili recepti za najbolje kobasice «češnjovke», i uvijek su se muškarci nadmudrivali bi li trebalo više češnjaka, feferona ili ipak napraviti blaže kobasice za djecu.
Tako su prve kobasice završavale u bakinoj kuhinji, a baka bi ih ispekla za probu.
Izrada kobasica
Ovisno koliko je prase bilo masno, mesar bi rezao špek koji se topio u mast. Iz tih narezanih komadića špeka dobivali su se najslasniji čvarci koje pamtim. A tajna je bila u dodavanju šalice mlijeka pri kraju topljenja, jer bi od mlijeka čvarci postajali divno rumeni i hrskavi, kasnije kad bi ih se procijedilo. Čvarci su bili specijalitet svake kuće u susjedstvu i svi su se susjedi rado hvalili svojim «ove godine najboljim ikada čvarcima».
Baka, pak, je imala svoja zaduženja u kuhinji da skuha bogatu večeru za «mesarsku družbu».
I ta je večera, uvijek bila tradicionalna. Počelo se sa sarmom, finim sarmicama koje su dolazile poredane kao vojnici u loncu, nadjevene svježe faširanim mesom u osvježavajućem listu kiselog zelja, sa dosta narezanog suhog špeka sa strane i kojim lovorovim listom.
Zatim bi na red dolazile pečene kobasice, svježe napravljene češnjovke ili krvavice, uz dinstano kiselo zelje. Uz uzdahe zadovoljnog mljackanja, radila se tada «stručna analiza kobasica» i raspravaljalo o tome jesu li ove godine te kobasice bolje od prošlogodišnjih i da li je ipak trebalo dodati još malo feferona u njih. Večera je završavala orehnjačom ili makovnjačom, kuhanim vinom ili domaćom rakijicom.
Uz umorna lica svih prisutnih, ipak se osjećalo zadovoljstvo obavljenim poslom, a smijeh i razgovor se orio dugo u noć.
Sol za meso na kolinju- salamura
hladetina
priprema kobasica, češnjovki
kolinje meso
Bozic i NovaGodina