Debela zima – početkom siječnja otišla sam na skijanje, baš kao i većina Hrvata, preko granice, a ne u ovdje u lijepoj našoj.
Razloga za zadovoljstvo je svakako bilo, snijega u izobilju, društvo odlično, klopa domaća
(i teška), a kuhano vino i više nego okrepljujuće!
Ipak, ne mogu ne spomenuti, kako me cijela ta atmosfera vratila u dane djetinjstva, zimske praznike i bakine zimske špecije.
Jedva sam čekala da ti zimski praznici počnu, da se više ne moram baviti tom dosadnom školom, zadaćama i da se konačno mogu nasanjkati do mile volje.
zimska priča
Snijega je nekad bilo puno više nego sada, ili se barem ja tako sjećam.
Djed je uvijek prtio staze između stare bakine i djedove kuće i nove, dužinom cijelog dvorišta.
Bio mi je fantastičan osjećaj gledati te tunele i staze kroz koje prolazi svjetlost, koji su svjetlucali od kristalića leda i bili prekrasno bijeli i čisti već na prvi pogled.
Vjerujem da djedu uopće nisu bili niti prekrasni, niti ih je volio, jer je bio izuzetno zimogrozan, toliko da ga baš nikad, čak niti za vrijeme ljeta nisam vidjela u kratkim rukavima.
Ipak, nikad se nije žalio i vrijedno je prtio sav taj snijeg, otvarajući puteljke po dvorištu po kojima smo se kretali, a baka ga je poticala kuhanim vinom ili rakijom, ili pak kakvom čašicom njenog likera koji bi izronio iz špajze tokom zime.
Baka je spremala klasična zimska jela, pa se kuhinjom uvijek širio miris sarme, graha, kuhanog bunceka sa zeljem, ličkih pola, domaćih kobasica kuhanih ili pečenih. Sve mi je to tako fantastično mirišalo kada bi, gladna kao vuk i izmorena od sanjkanja, klizanja i grudanja sa društvom, uletjela u kuhinju tražeći baku da mi napuni tanjur njenim delicijama.
Stisla bih se tada uz veliku, starinsku peć na drva, udisala miris bukve koja je veselo pucketala i grijala kuhinju, te sa uživanjem gledala kako baka bira najljepše sarmice samo za mene i slaže ih po tanjuru.
Te sarme su bile prava mala remek djela; trebalo je truda i vremena da sve budu iste veličine, u tankom listu kiselog zelja i poslagane kao vojnici u loncu.
Baka je posebno sjeckala kiselo zelje na rezance i dodavala ga sa strane, uz malo špeka ili kakvom suhom kobasicom da se kuhaju u loncu sa sarmama.
Uz meki, žuti pire od krumpira, kojeg bi ja uživajući oblikovala po tanjuru u razne vesele oblike, a mislim i baka gledajući me kako jedem.
I danas mi je to omiljeno zimsko jelo.
Posebno su mi u sjećanju ostale kuhane zimske kruške, tako neugledne izvana, male, smeđe, smežurane, a unutra svijetložute ili ružičaste, meke i ukusne.
Baka ih je kuhala sa cimetom i kličićem i bile su prava poslastica zimi, bilo da smo ih jeli tople ili hladne.
Tako ugrijana i okrijepljena, znala sam zajedno s bakom gledati kroz prozor na snježnu ulicu i susjedov bor koji se svijao pod debelim bijelim pokrivačem snijega, a po zamagljenim prozorima smo crtale vesele likove, pahuljice i sunce.
Zimska priča, rođendan
Zima je uvijek bila čarobna, a baka ju je obogaćivala kakvim ručno ispletenim šalom ili rukavicma za moj rođendan koji je u siječnju.
I za taj, za mene uvijek svečan dan, baka mi je pekla tortu, finu čokoladnu, sa orasima i ukrašenu žele bombonima.
Biskvit se rastapao u ustima, a krema, kojom je biskvit bio obilato namazan, bila je slatka, zasitna, puna čokolade.
Ipak, najvažniji trenutak je bio puhanje u svijećice i zamišljanje želje, najčešće kakve igračke dok sam bila manja, a sada kada sam starija zaželim da se mogu vratiti u svoje bezbrižno djetinjstvo, u mirisnu kuhinju moje bake i pod njene tople skute.