Miris pečenih kestena koje je pripremao moj djed okupio je cijelu moju, a privlačio je i susjede koji su se pridružili, nikada praznih ruku.
Kako moja obitelj nije imala vinograd, netko od susjeda bi donosio bocu-dvije mirisnog, slatkog mošta – soka od grožđa, kojeg sam čak i ja, malena curička, smjela popiti.
Pričalo se tada, sjedeći oko peći, o moštu, najboljim tehnikama za pravljenje vina, u kakve bačve stavljati tek ubrano grožđe, a u kakve pretakati mlado vino, da li je bolja Izabela ili neka druga vrsta, čiji su vinograd te godine najviše poharali vrapci i kad će konačno taj Sveti Martin da pokrsti vino, jer su te vinske mušice već nesnosne.
Sva ta događanja oko vina i grožđa zaokupljala su susjede od rujna pa do tog toliko značajnog Martinja. U berbama grožđa svi smo pomagali i svatko je znao koji red za branje je njegov i tko je najbolji i najbrži berač.
Spektakl se radio oko baš svega u tim berbama grožđa, sve kako bi vrijeme brže prošlo uz druženje i smijeh.
Blagdan Martinja pamtim po jednoj bakinoj poslovici: «Ako na Martinje guska po ledu plazi, tada za Božić po blatu gazi».
Koliko je bilo istine u toj poslovici više se ne sjećam, ali mi je samo Martinje ostalo u sjećanju kao dan kada su svi susjedi bili toliko zaokupljeni «ispitivanjem kvalitete» rujne kapljice iz svojih, a bome i susjednih podruma.
Podrumi su tako, sa svojim tekućim blagom, baš kao i kesteni ubrani rukom moga djeda doprinosili živosti i veselosti svake jeseni moga djetinjstva.