Kukuruz
Svake jeseni, na uglu moje ulice stoji pečenjar. Peče i kuha prvo kukuruz, onda i kestene, njegova stara peć obavija mirisom cijeli kvart i draška nam svima nosnice aromatičnim mirisom pečenih kukuruza i kestena.
Vraća me taj miris u djetinjstvo, jer i moj mi je djed pekao mladi kukuruz svake jeseni.
Djed je uzgajao kukuruz za potrebe bakinih kokica, pilića, patki, pa samo tako svake godine, u doba sazrijevanja, dok je kukuruz još mekan i podatan, uživali u ovom ukusnom zrnju.
Donio bi naramak mladih kukuruza, u svojim zelenim kukuljicama, sa svojim svilenim brcima. Baka mi je pričala kako su takvi, mladi kukuruzi sa svilenom kosom, nekada, dok je bila djevojčica, bili njene prve igračke – lutke s kojima se igrala.
Pa iako mi je bilo zanimljivo zamišljati baku kao djevojčicu kako se igra sa zlatokosim lutkama – kukuruzima, ipak je poseban događaj bio pečenje mladog kukuruza.
Djed bi naložio vatru, napravio dosta žara, dok smo moj brat i ja gulili kukuruze i nabadali ih na štapiće za ražnjiće.
Pekli smo svi zajedno kukuruze, uživajući u mirisu, grijući se pored topline žara obično u sumrak dana i jedva čekajući da kukuruz bude pečen. Baka je za to vrijeme znala staviti koji kukuruz na kuhanje, tako da smo imali kompletnu “kukuruznu” gozbu – zlatno-žute, mirisne pečene kukuruze, koje smo zvali “pečenici” i meke, slasne kuhane – “kuhanike”, prelivene s malo domaćeg rastopljenog putra i natrljane solju.
I dok pišem ovo i prisjećam se tih “pečenika” i “kuhanika” razmišljam o tome da odjurim do pečenjara na uglu ulice i kupim si jedan mirisni podsjetnik na djetinjstvo 🙂
Pečeni kukuruz
Kuhani kukuruz