Jastuk u ručno vezenoj jastučnici
Pospremajući svoj krevet, često mi padne na pamet kako je baka slagala krevet u svojoj spavaćoj sobi, veliki bračni krevet, kojeg je donijela u miraz kad se udala za mog djeda.
Ne samo krevet, već i “nachtkasle” – noćne orariće i velike drvene ormare koji su zajedno činili cijelu bakinu spavaću sobu.
Bakina i djedova vjenčana slika
Bakini su ormari uvijek mirišali po suhom nevenu ili lavandi, a Iznad kreveta bila je obješena bakina i djedova vjenčana slika.
Dakle, svako jutro, baka je pospremala i slagala krevet kao da nitko neće leći u njega barem mjesec dana.
Redom je to ovako poprilici išlo: prvo se svo posteljno rublje dobro prozračilo složeno na prozorskoj dasci.
Na madrace (kojih se zapravo ne sjećam najbolje, mislim samo da su imali drvene okvire), prvo se stavljala velika, debela blazina punjena perjem (za one koji ne znaju što je blazina, radi se o nekoj vrsti nadmadraca, tuhici na kojoj je bilo mekše spavati).
Blazinu je baka pokrivala plahtom, zatežući krajeve kao da je u vojsci, sve je moralo biti ravno i uredno zategnuto.
Zatim su na red dolazili jastuci, veliki, meki, punjeni najfinijim perjem i obučeni u jastučnice koje je baka ručno vezla uglavnom cvjetnim motivima.
Jastuke bi baka poslagala jednog pored drugog preko cijelog kreveta i pokrila poplunom, također obučenim u “šlifer” (navlaku za poplun) iz posteljne garniture, dakle sa istim motivima kao i na jastučnicama.
Povrh svega, išla je velika mekana deka, a preko deke je završni korak bila “koperta” – ukrasna dekica koja je sprečavala da se posteljina “slučajno ne zapraši”.
Tako složen, bakin je krevet bio visok i pravo pravcato utočište mekoće.
Detalj s bakine koperte