post

Kupus, zelje, broskva, glavati kupus, pitomo zelje, kapusta, crveno, zeleno ili bijelo, ružičasto, ljubičasto, svježe, kiselo, narezano, u listovima, pa onda malo dijalektalnosti kad u Dalmaciji kažu zelje je blitva, špinat, kelj, odn. sve lisnato zeleno povrće osim salata (mislim), i tako to ide unedogled sa peripetijama oko zelja ili kupusa.
U ovoj „regionalno-povijesno“ inspiriranoj priči koristiti ću ipak riječ zelje.
Ako se pitate zašto regionalno-povijesnoj, odgovor je jednostavan, povijesan zato što me još baka tako naučila, a ima tome ponešto godina, regionalan, jer odrasla sam na bakinoj kuhinji u središnjoj Hrvatskoj.

U bakinoj kuhinji zelje je bilo cjelogodišnji favorit, bilo ga je uvijek, tijekom cijele godine.
Kombinacije na temu zelja, često na stolu mog djetinjstva: od dinstanog zelja s kobasicama, domaćim pečenicama ili češnjovkama, uz prilog palente ili žganaca; slavnog sekeli gulaša, zanimljivih krpica sa zeljem, do najjednostavnijeg oblika – svježe ribanog, kao salata, uz kakvo raskošnije jelo.

kiselo zelje i češnjovke, kobasice

kiselo zelje i češnjovke, kobasice

Nesvjesno se to zelje uprizorilo čak i u najsvečanijem blagdanskom ručku – onom novogodišnjem. U obliku sarme.
Pa iako sam, a pretpostavljam manje više svi kao djeca, pojela samo onaj fini spoj mesa i riže, a list zelja prebacila u tanjur jednog od roditelja, tek sada znam da ta mesna okruglica nikad ne bi bila tako ukusna da se nije satima utapala u sokovima i aromama koje je ispustilo zelje.

 

Sarmu je baka često kuhala, jer je cijela moja obitelj uživala u istoj, finoj i mirisnoj sarmi s pire krumpirom.
Sarmice su stajale kao vojnici u loncu, čvrsto umotane i posložene, uvijek sa komadom suhih rebrica i špekom da se sve zajedno skuha i sljubi u izvanrednu zimsku deliciju.
I tako u spomen ove sarme, navire još sjećanja na zelje i djetinjstvo.
A sjećanja su to na neko veselije, jednostavnije, radosnije vrijeme.

Gledajući iz današnje prespektive, sretna sam jer nisam morala ići u vrtić.
Čuvala me i odgajala baka, brižno pazila kako i s čime se hranim.
Po tom pitanju moji roditelji su baki ukazali potpuno povjerenje.
I to s razlogom. Jer, meni jako davnih 30-godina prošlog stoljeća, baka se školovala u Djevojačkoj školi za domaćinstvo. Naučila je u školi kako kuhati fino i jednostavno, ali i racionalno. A ja sam imala privilegiju uživati u tim finim starinskim delicijama.

Većinu sastojaka tih jela baka uzgajala u vrtu.
zeljeUpravo u tom vrtu, ili bašči, kako je ona to znala govoriti, raslo je među gredicama raznog povrća i zelje. Svježe, čvrste, sjajne, zelene i ljubičaste glavice zelja bile su poredane kao po špagi, uvijek i uvijek pored rajčica, celera i mrkve. Nikako nisam mogla odgonetnuti razlog zašto, sve dok mi baka nije objasnila o dobrim i lošim susjedima u vrtu, pa je ispalo da rajčice, celer i mrkva dobro utječu na rast zelja i da su zbog takvih „dobrosusjedskih“ odnosa, glavice zelja ljepše, veće i sjajnije.
Sjeme svih biljaka iz vrta, pa tako i zelja, baka je čuvala u malim papirnatim zamotuljcima, vrećicama, svakoj uredno označenoj sa vrstom i nazivom povrća. Čuvala je i održavala stare, dobre, provjerene vrste zelja, ali se više ne sjećam naziva tih vrsta. Sijala ih je u drvene kutije i držala pored prozora, da sjeme što prije proklija. Kad su konačno, mali, nježni izbojci provirili iz zemlje, brinula se o njima kao da su male bebe.
Baka je i mene angažirala oko svog vrta, posebice u rano proljeće. Naime, od jednog starog prozorskog okvira, djed je baki napravio „tablu“ za uzgoj flanaca.
Uzgojene izbojke, male flance zelja, baka je zajedno sa mnom, pikirala u taj prozorski okvir i zatvorila ga staklom. Ja sam imala zadatak, svaki dan otvoriti „prozor“ na okviru, nježno poškropiti flance vodom i zatvoriti ih i staviti na sunčano mjesto. Tako su flanci imali dovoljno vlage, topline i svjetlosti i ubrzo su postali dovoljno veliki za presađivanje u vrt.
Baka ih je sadila na svježe okopanim tablama, redajući ih i slažući na dovoljnoj udaljenosti da narastu u velike čvrste glavice.

Kao nagrada za uloženi trud, cijelo ljeto je bilo zelja za svježu salatu uz prilog pečenom piletu i mladim krumpirima ili pohanim krmenadlima i restanom krumpiru. Bilo bijelo ili crveno, zelje na salatu je često bilo na našem stolu.
Ponekad u kombinaciji sa svježim rajčicama ili paprikama, ponekad samo.
Čak je i moj ljubimac, mali sivi zec, imao na svom meniju zelje á la carte. Obzirom na činjenicu da zelje obiluje vitaminima i mineralima, nije ni čudo da je zeko bio i više nego oduševljen takvim svježim, zelenim ručkom.

kiselo zelje

kiselo zelje

Pražnjenjem kace kiselog zelja, lagano je započinjao novi „ponovni“ proces, priprema za flance, sadnju…i tako u krug, cijele godine, svake godine…
I tako zaključujem, da ovo skromno, jednostavno povrće, s pravom može na svojoj crvenoj ili zelenoj glavici nositi krunu kralja kuhinje.
Preporukom recepta prisiljenog zelja iz Bakine kuharice, završit ću ovu zeljastu priču.

 

Dobar vam tek!

Leave a Reply