Proljeća pamtim po tome što je baka uvijek u proljeće “započinjala godinu u vrtu” ili gruntu kako je ona to po domaći govorila.
Čim bi prvo sunce zasjalo na prozorima kuhinje, baka je tjerala djeda da se primi štihače tj. štiha grunt, zatim usitni i formira table na koje je već po nekom svom redu i logici uvijek sijala i sadila gredice luka, kelja, mrkve, blitve, paradajza, jagoda, dinja,… cijelo bogatstvo povrća i voća koje smo uživali tijekom cijele godine.
I moja je malenkost imala zadatak oko vrta.
Uvijek sam sijala paradajze i paprike u veliki drveni prozorski okvir, kojeg je baka pokrivala staklom, tako da mali nježni flanci povrća provire što prije.
Morala sam zalijevati i paziti to sjemenje, koje je raslo iz malih, osjetljivih izdanaka u prave, čvrste flance, koje bi baka posadila u vrtu, i koje je kasnije, tijekom ljeta davalo paradajze, crvene, čvrste, pune okusa i mirisa ili paprike, male žute babure ili dugačke zelene roge.
Igrala sam se vrta sa tim prozorskim okvirom i baš kao da sam imala svoj vlastiti vrt u malom, bile su poslagane table malih flanaca paradjza i paprike isto onako kako ih je baka kasnije sadila u svojem velikom vrtu.
Ipak, meni je proljeće započinjalo kada je veliki grm forzicije počeo cvasti ispred prozora bakine kuhinje. Blistavo žutilo malih cvjetića forzicije odagnalo je zimsko sivilo i hladnoću zauvjek, i ja bi se radovala tom mirisnom proljeću, isčekujući šarene zumbule, narcise, tulipane, to cijelo mirisno bogatstvo proljeća, da procvatu, zamiriše i razvesele svojim živopisnim bojama cijelo naše dvorište.
Baka je naravno, pored svakodnevnog rada u vrtu, provodila vrijeme i u kuhinji. U rano proljeće, kada vrt još ništa nije davao od svog bogatstva povrća i voća, koristila se baka spremljenim vrećicama mahuna pripremajući fino varivo, sa dodatkom vrhnja, tako da mi je, mada sam uvijek „frktala nosom“ na čušpajze, taj kremasti dodatak rastopljen u slasnoj juhici bio prefin.
Ponekad je i baka uzimala „dan odmora“ od kuhanja, pa bi nam na brzinu spremila žgance sa sirom i vrhnjem. Ukusna toplina žganaca i mekoća sira i vrhnja topili su se u mojim ustima kao najfiniji sladoled. I mada su žuti, kukuruzni žganci smatrani teškom hranom, uvijek bi ih baka oplemenila nekim svojim dodatkom, poput salate od poriluka ili kuhanim domaćim vrhnjem.
Danas ih ipak najviše volim u kombinaciji sa nekim gulašom ili umakom od gljiva.
Uživajte fotografijama bakinih omiljenih proljetnica